Zid na kojem su ostali osjećaji

Postoje večeri u kojima ne tražiš ništa posebno. Samo hodaš. Grad diše, svjetla su tiha, a misli se još nisu posložile. I onda te nešto zaustavi. Ne glasno. Ne dramatično. Samo staneš.

Sinoć sam u Mariboru naišla na grafit.

Crvena slova na zidu, pomalo nespretna, pomalo drska, potpuno iskrena.

»baci mi čustva

neki verz da te začutim

usta niaš samo za lupčkat«

("baci mi osjećaje

neki stih da te osjetim

usta nemaš samo za poljupce")

Ne znam tko ga je napisao.

Ali znam da ga je napisao netko tko je čekao riječi, a dobio tišinu.

Netko tko je osjetio dodir, ali nije osjetio prisutnost.

Jer koliko puta u životu dobijemo blizinu bez dubine?

Poljubac bez rečenice.

Tijelo bez glasa.

Ruke koje znaju gdje stati, ali ne znaju što reći.

Ovaj grafit ne traži savršene rečenice. On traži pokušaj.

Da mu netko baci osjećaje, makar nespretno, makar krivo, makar preko zida. Samo da se osjete. Samo da se čuju.

I dok sam stajala pred tim zidom, shvatila sam koliko često i sami ostajemo bez riječi onda kad su nam najpotrebnije. Koliko puta progutamo ono što bismo trebali izgovoriti. Koliko puta se pravimo jaki, razumni, zreli — a u sebi bismo najradije rekli: reci mi što osjećaš. Nemoj me samo dodirnuti i otići.

A možda smo premalo naučeni poštovati one koji govore emocijom.

One koji ne skrivaju istinu iza tišine, koji ne štede sebe da bi drugome bilo ugodno.

Jer govoriti iskreno — čak i kad boli — nije slabost.

To je poštovanje — prema sebi i prema onome kome se obraćaš.

U tome ima više ljubavi nego u tisuću pažljivih prešućivanja.

Jer kad netko govori iz srca, on te ne podcjenjuje.

Ne štiti se od tebe.

On te vidi kao nekoga tko može podnijeti istinu.

A to je možda najčišći oblik ljubavi koji postoji.

Možda zato zidovi nose ovakve poruke.

Jer ne traže odgovor.

Ne okreću se kad postane neugodno.

Ne nestanu kad emocije postanu teške.

Zid primi. I ostane.

I ostavi trag — za one koji znaju čitati osjećaje, čak i kad nisu lijepo napisani.