Voli svoje tijelo. Ali ne previše.

Već godinama slušamo koliko je važno voljeti svoje tijelo.

Prihvatiti ga. Ne uspoređivati ga s drugima. Ne čekati da smršavimo pet kilograma, da nam nestane celulit, da budemo mlađe, zategnutije, ljepše prema nečijem tuđem mjerilu.

Govore nam da se trebamo osjećati dobro u vlastitoj koži.

I ja u to vjerujem.

Samo što sam nedavno otkrila da uz tu lijepu poruku, izgleda, postoji i nekoliko sitnih slova koja mi nitko nije pročitao.

Voli svoje tijelo. Ali ne previše.

Budi samouvjerena. Ali ne pokazuj to previše.

Osjećaj se lijepo. Ali pazi da se zbog toga netko drugi ne osjeti neugodno.

Povod za ovo razmišljanje bila je jedna sasvim ljetna fotografija.

More. Sunce. Šešir. Kupaći kostim. Knjiga pokraj mene. Ja okrenuta leđima objektivu, bez gornjeg dijela kupaćeg, uživam u moru i trenutku.

I, da — vidi mi se guzica.

Prilično.

Teško ju je, naime, ostaviti kod kuće kada ideš na more...

Fotografija se meni svidjela. Osjećala sam se lijepo. Ženstveno. Slobodno. Dobro u vlastitom tijelu.

A onda su do mene došli komentari nekih žena.

Zašto sam morala fotografirati guzicu?

Zašto sam takvu fotografiju stavila na Facebook?

Je li mi to stvarno trebalo?

I nije me toliko pogodilo to što se nekome fotografija nije svidjela. Bilo bi prilično naporno živjeti očekujući da se svima sviđa sve što radimo.

Više me zaintrigiralo nešto drugo.

Zašto tako često vlastite granice pretvaramo u mjerilo za tuđe?

Ja možda nešto ne bih odjenula što bi odjenula druga žena. Možda se ne bih fotografirala kako se ona fotografira. Ne bih odabrala njezina partnera, njezinu frizuru, njezin posao, način života ili odluke koje donosi.

Ali moje „ja ne bih“ nije isto što i „ti ne bi trebala“.

To je razlika koju, čini mi se, ponekad zaboravljamo.

A možda me upravo zato više rastužuje kada to činimo jedna drugoj.

Jer većina nas jako dobro zna kako izgleda život u kojem uvijek postoji neko mjerilo prema kojem smo ili previše — ili premalo.

Predebele smo ili premršave.

Previše sređene ili smo se zapustile.

Previše glasne ili premalo odlučne.

Previše seksualne ili hladne.

Prestare za ovo. Premlade za ono.

Ako se skrivamo, trebale bismo imati više samopouzdanja. Ako se ne skrivamo, očito tražimo pažnju.

Prilično je teško pogoditi.

A možda uopće ne moramo.

Možda problem nije u tome što druga žena živi drukčije od mene. Možda je zanimljivije zapitati se zašto njezin izbor u meni izaziva potrebu da ga komentiram, ispravim ili osudim.

Jer ako se neka žena osjeća lijepo, što ja gubim?

Ako je ponosna na svoje tijelo, oduzima li to išta mojem?

Ako se usuđuje napraviti nešto što ja ne bih, znači li to da je njezin izbor pogrešan — ili samo da je drukčiji od mojega?

Ne mislim da žene moraju bezuvjetno podržavati sve što druge žene rade samo zato što su žene. To bi bilo jednako besmisleno. Smijemo se ne slagati. Smijemo imati različite vrijednosti, ukuse i granice.

Ali postoji velika razlika između „to nije za mene“ i „s tobom nešto nije u redu zato što je to za tebe“.

Možda bismo prije neke sljedeće primjedbe mogle zastati dovoljno dugo da se zapitamo:

Hoće li ono što želim reći ovoj ženi išta dobro donijeti?

Hoće li joj pomoći?

Hoće li je zaštititi?

Hoće li joj otvoriti neku perspektivu koju možda nije vidjela?

Ili će je samo malo smanjiti?

Jer ne znam što dobivamo time što drugoj ženi oduzmemo komadić samopouzdanja.

Njezina ljepota ne umanjuje našu.

Njezina sloboda ne ugrožava našu.

Njezino samopouzdanje nije naše poniženje.

A njezino tijelo nije mjesto na kojem trebamo ispisivati vlastita pravila.

Kažu da je žena ženi vuk.

Ne vjerujem da mora biti.

Ne moramo jedna drugoj biti ni suci, ni odgojiteljice, ni čuvarice granica koje smo same sebi postavile. Možemo se razlikovati, ne razumjeti svaki izbor i ponekad se potpuno ne slagati — a ipak jedna drugoj ostaviti dovoljno prostora da budemo svoje.

Možda upravo tu počinje ona podrška među ženama o kojoj toliko volimo govoriti.

Ne u velikim riječima.

Ne u kampanjama.

Ne u parolama o tome kako trebamo voljeti sebe.

Nego puno jednostavnije.

Tako da, kada vidimo ženu koja se očito osjeća dobro u vlastitoj koži, ne pokušamo je iz nje istjerati.