Male tihe potvrde

Danas mi je na ruku sletio bumbar. Nije se uznemirio, nije požurio odletjeti. Samo je mirno stajao, kao da mu je moja ruka sasvim u redu mjesto za odmor. Takvi trenuci uvijek me pomalo iznenade.

Jer životinje ne poznaju naše riječi, naše titule, naše uspjehe ni naše pogreške. Ne znaju kakvi smo u očima drugih ljudi niti kakve borbe vodimo u sebi. Ali čini se da znaju nešto drugo. Osjete čovjeka.

Zato često vjerujem da životinje najbolje znaju prepoznati dobru dušu. Ne zato što je ta osoba savršena, nego zato što u sebi nosi mir, blagost ili iskrenu namjeru. Takvu energiju životinje prepoznaju brže nego što mi sami uspijemo, pa njihov prilazak često djeluje kao mala nagrada – tiha potvrda da u nama postoji nešto dobro.

Zanimljivo je kako ljudi često sumnjaju u sebe više nego što bi trebalo. Svaki imalo svjestan čovjek povremeno preispituje svoje postupke, odluke i riječi. Vraća se mislima na situacije i pita se je li mogao bolje, nježnije ili pametnije. Ponekad se čak i nepotrebno krivi za stvari koje su možda bile samo dio puta.

Takvo preispitivanje zna biti teško i zna nas umoriti, ali zapravo je znak svijesti. Jer oni koji nikada ne sumnjaju u sebe često su upravo oni koji su potpuno sigurni da su uvijek u pravu. Ne propituju svoje postupke, ne zastanu da razmisle i ne pitaju se jesu li nekoga povrijedili. A svijet, nažalost, često najviše strada upravo od takve sigurnosti.

Zato je možda i dobro što postoje mala, tiha bića koja ne govore našim jezikom, ali razumiju nešto puno dublje. Životinje ne analiziraju, ne vode rasprave i ne procjenjuju argumente. One jednostavno osjete.

I ponekad, baš u trenutku kada se čovjek najviše pita je li dovoljno dobar, dogodi se nešto jednostavno: mačka sjedne kraj njega, pas mu priđe bez straha ili neka mala životinja mirno ostane u njegovoj blizini. Kao da kaže:

"U redu je, vidimo te."

I možda je upravo to jedna od najljepših potvrda koje možemo dobiti. Jer ako nas životinje prepoznaju kao sigurno mjesto — možda ipak nešto radimo dobro.