Kad bol sjedne za volan — a ti shvatiš da nema vozačku

Pročitala sam danas rečenicu koja me zaustavila usred dana, gotovo nečujno:

Ako radiš nešto samo da bi izbjegao bol, tada bol upravlja tvojim životom.

 

I ostanem tako neko vrijeme, s ohlađenim čajem u ruci, gledajući kroz prozor u tišinu dana.

Shvaćam koliko je puta upravo strah povukao poteze umjesto mene.

Koliko je puta prošlost govorila glasnije od sadašnjosti.

 

A onda osjetim i ovo - sve te stare povrede zapravo više ne postoje u mojoj stvarnosti.

Ne stoje ispred mene.

Ne prate me na putu.

Ne sjede sa mnom za stolom.

 

One su samo sjećanje — a sjećanje može biti i privid i istina, ovisno o tome koliko mu vjerujemo.

 

Kad to shvatim, nešto se u meni umiri.

Jer sadašnjost, koliko god ponekad neizvjesna, rijetko je ona koja boli.

Najviše nas boli ono što smo već proživjeli — i uvjerenje da će se ponoviti.

 

I u toj tišini pojavi se misao na ljude koji nose svoje nevidljive rane.

Na one koji su naučili da je povlačenje sigurnije od približavanja.

Na one koji čekaju savršen trenutak da se otvore i nikako da povjeruju da je sada dovoljno dobro.

Na one koji nose borbe koje se ne vide, ali se osjete u načinu na koji im glas zastane, ili poruka čeka neizgovoreno odobrenje srca.

Na one koji su možda jednom pali toliko duboko da sada hodaju pažljivo, odmjereno, s rukama uvijek blizu kočnice.

Na one koji nisu manje hrabri — samo oprezniji od drugih.

 

I u toj slici, u toj tihoj istini, prepoznam koliko je puta i netko drugi izbjegavao korak jer je mislio da korača prema istoj staroj boli.

Koliko je puta možda netko želio biti bliže, ali nije znao kako se približiti a da ne izgubi tlo pod nogama.

Koliko je puta netko izabrao tišinu ne zato što mu nije stalo — nego zato što se boji što bi osjećaji u njemu probudili.

 

I možda je upravo to ono što nas sve povezuje:

nitko ne bježi od čovjeka.

Svi bježimo od vlastite boli.

 

A kada to shvatiš, nešto se u tebi omekša.

Pogled postane mekši, i prema sebi, i prema drugima.

Jer vidiš: svi nosimo svoje tihe bitke, svoje povijesti, svoje strahove koji nas čine sporima, nesigurnima, opreznima.

I možda je zato najvažniji taj jedan trenutak — kad preuzmeš volan natrag, svjesno, nježno, bez žurbe.

 

Kad kažeš:

 

Prošlost ne vozi više.

Sada sam ja taj koji bira put.

I biram ga s više razumijevanja — i za sebe, i za one koji još uče stati na svoje srce bez straha.